copyleft 2012–2020Limonov nije ubio nikoga u Sarajevu, ali je u Hrvatskoj
Biografija kontroverznog pisca.
Emmanuel Carrère, biograf Eduarda Limonova, pomalo se čudi svom junaku, slavnom ruskom piscu, kad na Palama 1992. godine Radovanu Karadžiću pred kamerama raportira «da se u ime svih Rusa i svih slobodnih ljudi svijeta divi junaštvu Srba». Još gore je što Karadžić dominira tom scenom dok Limonov više sliči na retardiranog đačića na ekskurziji koji se mota oko vojske kad popusti nadzor učitelja. Kako nije vičan oružju, lokalni četnik puškomitraljezac mora Limonovu pomoći da, onako uzbuđen i radostan, ispali čitav šaržer po Sarajevu.
Dolazak na Pale
Eduard Limonov na Pale nije dospio slučajno: do tada je već, kao Arkanov prijatelj, boravio u Erdutu. U Vukovar je doletio odmah nakon pada i tamo je vidio «izmrcvarene, modre leševe, prerezane grkljane; smrad mesa koje se raspada i vreće s ljudskim ostacima koje vojnici istovaruju s kamiona». Carrere zaključuje da je sudjelovanje u ratu na srpskoj strani za Limonova bilo ostvarenje svih njegovih životnih ambicija. Dopadali su mu se naoružani vojnici, oklopna vozila, vreće pijeska, sivozelene uniforme, zgarišta sela koja se još dime. Limonov rado zamišlja da je 1941. a ne 1991. i da vodi rat koji njegov otac nije vodio 1941. godine. Venijamin Savenko, naime, bio je oficir i mali Eduard je odrastao fasciniran vojničkom kulturom: divio se očevim čizmama, uniformi i pištoljima, ali otac nije ratovao na fronti već je bio logorski čuvar, vjerojatno i egzekutor, što je bila vrsta obiteljske sramote, na koju ga njegova supruga, Eduardova mama Raja, nije zaboravljala podsjetiti. Za Eduarda je mama imala samo jedan, ali vrijedan savjet: «Upamti, mali Edička, istina je da su ljudi kukavice i skotovi i da će te ubiti ako ne budeš spreman udariti prvi». Eduard Savenko je začet u svibnju 1942., u vrijeme najgorčih sovjetskih poraza, a rođen je 2. veljače 1943., dvadeset dana prije kapitulacije Šeste armije. Limonov je prezime koje si je je sam izmislio, manje po limunu, a više po vrsti bombe (limunka).
Eduardu Limonovu nije bilo teško 1991. suživjeti se s paravojnom srpskom kulturom koja je «uključivala kamuflažne uniforme, zelene beretke, rejbanke i kalašnjikove, pumperice i uzije, životinjsko opijanje, terence bez tablica, prenatrpane, razdragane, istetovirane, dugokose četnike razbarušenih brada, koji se deru nakon povratka s fronte, ili nekakve operacije čišćenja, odvrću radio do daske, pucaju u najboljem slučaju u zrak, ali češće u ljude, dok kurvetine kokodaču a u kupaonici se pilom režu rebra sumnjivim licima, pokraj grafita na kojem piše ‘We want war, peace is death’».
Brojni ekscesi
Limonov tada više nije književni početnik, a još manje neki bijedni književni činovnik, već slavni Johnny Rotten ruske književnosti, novi tip disidentskog pisca koji piše izravno pankerski o svojim iskustvima, slavan i popularan poput rock zvijezde poznat po mnogobrojnim ekscesima, poput seksa s crncima u njujorškim parkovima, koje je i opjevao u svojoj knjizi «Dnevnik jednog gubitnika». No kako bi se četnici na Palama, ili njegov prijatelj Arkan, ponašali prema njemu da su na vrijeme dočuli za tu knjigu?
O Limonovu s mitraljezom pisalo se mnogo više nego o bilo kojoj njegovoj knjizi i time je nadmašio sve što je prije ili kasnije napravio u životu. Uspjelo mu je barem na trenutak nadmašiti D’Annunzija, Hamsuna i Ezru Pounda te se okititi statusom fašista i ratnog zločinca. Petnaest godina kasnije, 2007., Eduard Limonov se ni ne pokušava opravdavati svom biografu dok rade na knjizi, ali ipak odlučno veli «da u Sarajevu nije pucao po ljudima» i Emmanuel Carrère mu spremno vjeruje jer «Limonov nikada ne laže», no kad ga stane ispitivati o drugom, manje poznatom biografskom detalju — njegovom dvomjesečnom sudjelovanju u ratu u Hrvatskoj 1993. na krajinskoj fronti — Limonov vrda. «Zapucao sam dosta puta. Vidio sam ljude kako padaju. Jesam li ih ja pogodio? Teško je reći. Rat je zbrka.» Ova izjava Carrereu se čini sumnjivom, učinilo mu se da sad ipak malčice laže. Znači, ako već nikoga nije ubio u Sarajevu, gotovo je sigurno da je ovaj pisac nekoga ubio u Hrvatskoj.
Ruski Bukowski?
Teško je, naravno, zamisliti da će neka njegova knjiga — a opus mu je u međuvremenu narastao na tridesetak naslova — uskoro biti prevedena na hrvatski, no u jedno je vrijeme Limonov i u Hrvatskoj bio čitan i popularan: prvi ga je u Hrvatskoj promovirao zagrebački časopis Qourum krajem osamdesetih, kao neku verziju ruskog Bukowskog, što je pomalo uvredljivo za Bukowskog jer je Limonov neusporedivo slabiji pisac. Čak i Carrère zaključuje da Limonov uopće nema književne mašte i da su zato sve njegove knjige autobiografske. Ni njegov najslavniji roman «To sam ja, Edička», prvi put objavljen još 1979. godine, a nakon mnogo izdavačkih peripetija prodan u milijunskoj nakladi, nije preveden na hrvatski, osim nekoliko fragmenata u antologiji alternativne ruske proze «Pljuska u ruci», koju je priredila Dubravka Ugrešić (August Cesarec, 1989.).
Carrereova biografija Limonova zapravo je zanimljivija i bolja od svega što je Limonov napisao. Nedavni prijevod na engleski izazvao je veliko zanimanje (na srpski je prevedena još 2012., u izdanju beogradske Čarobne knjige). Julian Barnes u Guardianu je napisao da mu je draže što je knjigu pročitao nego što ju je uopće čitao jer je Carrereova knjiga atipična biografija, prije pseudobiograifja, u kojoj su lucidno isprepleteni historiografija, publicistika, putopis i autobiografija, ujedno i nedvojbeno sjajno napisano štivo čijem se zaraznom demonskom šarmu nije lako oduprijeti.
Limonov život sam po sebi je velika romaneskna materija: zamislite tipa koji je do četrdesete godine stigao biti ruski provincijalac, uličar, disident, panker, lakrdijaš, hotimični peder, četnički ljubimac i slavan pisac. Ogorčen raspadom SSSR-a, iz pankera se pretvara u neostaljinista: Gorbačov je za njega budala koja nema pojma što radi, klasični disidenti poput Brodskog i Solženjicina zaslužlili su da ih se ismije i ispljuje, pravi heroji su čekisiti, domoljubi i nacionalisti. Raspad SSSR-a je bila nedopustiva pogreška, a fašizam je nešto o čemu treba razmisliti.
(...)
Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista
«Jutarnji Vijesti», 28.03.2015
