interview • Milica Lučić-Čavić
Mi se namerno nismo upuštali u ono što se na frontu dešava i kakva su nečija politička stanovišta. Ideja je, zapravo, bila da se vidi — kada neko govori o Kosovskom boju — na šta se to u tradiciji, znanju i navikama lokalnog življa oslanja, i da se registruje na koji način ta tradicija jača i kako se ona, stavljena u političku svakodnevicu, instrumentalizuje.
Lazar Stojanović, svojevremeno najtalentovaniji student Akademije za pozorište i film u Beogradu, šestedesetosmaš i redatelj filma «Plastični Isus» koji je bio njegov diplomski rad, i «razlog» za trogodišnju robiju, jer su oni, koji su uvek «budni», pronašli da svojim filmom Stojanović zlonamjerno i neistinito prikazuje društveno političke prilike u tadašnjoj Jugoslaviji sa namerom da dovede do nasilne promjene režima. Tako je glasila optužnica koja je presekla jednu karijeru na samom početku. Po izlasku iz zatvora, Lazar Stojanović se bavio raznim poslovima, ali kao reditelj ponovo je uzburkao javnost režirajući za BBC zajedno sa Polom Pavlikovskim, film «Srpska epika». Film je u jesen 1993. prikazan na Nezavisnoj televiziji «Studio B» u Beogradu, a nedavno je i hrvatska publika imala priliku da ga vidi na malim ekranima.
⟨…⟩
— U društvu sa Karadžićem, snimili ste i ruskog pisca Limonova dok iz puškomitraljeza puca po Sarajevu. Da li se bunio?
— Limonov je u to vreme obilazio frontove i zabavljao se pucajući u više navrata i na druge gradove, a ne samo na Sarajevo. Pucao je i iz težih oruđa, kao što je protuavionski top. Kako smo snimili scenu? On je naišao, gledao šta vojnici rade, zamolio jednog da mu pokaže kako se rukuje, a onda sam počeo da dejstvuje. Mi smo se tu zatekli i počeli da ga snimamo, što je on primetio ali nije protestovao. Ja sam imao poriv da mu otmem oružje, da ga čak ubijem, jer mi je neshvatljivo kako čovek. iz samo promocionalnih razloga puca, svestan da nekoga može da pogodi. Lakše to mogu da razumem kod: čoveka koji je odatle, koji može imati neku autentičnu emociju, koliko god ona bila osnovana ili neosnovana. Čovek koji, međutim, dođe sa udaljenosti od nekoliko hiljada kilometara da bi demonstrirao nekome da je pucati na civile baš dobra stvar, taj mora imati dijaboličnu dušu: Naš posao je, ipak, snimanje filmova, mi smo to snimili, a on se tome radovao, i nije to skrivao.
⟨…⟩
«arkzin» (megazin antiratne kampanje hrvatske),
br.14, 27. maja 1994. godine
Knjige • Ivana Kordić
Nekada Knjižara HAOS, a sada LOM, jedno je od naših omiljenih mesta za kupovinu knjiga. Uvek specijalni po tome što se trude da ožive najpoznatija dela svetske književnosti, ali i domaće, LOM je mesto na kom uvek možete pronaći nešto novo i drugačije. U ovom periodu, na njihovom online portalu aktivan je veliki popust koji vam može omogućiti da kupite knjige po venevrovatno niskim cenama. Mi smo prelistali njihovu ponudu i odlučili se za tri naslova. Takođe, vama savetujemo da se, pored toga što ćete se osloniti na naše predloge, pogledate i samostalno šta sve mogu da ponude. Izbor je veliki, zato se naoružajte strpljenjem!
⟨…⟩
JA, EDIČKA — Eduard Limonov
Još jedno prvo delo. Ja, Edička je takođe prvi ikada napisan roman pisca Eduarda Limova. Žanrovski, roman pripada emigrantsko-anarhističkom romanu, a čak i pre toga, romansi. Ovaj ukrajnski pisac bio je tema mnogih radova i opservacija u modernoj književnosti. Prvenstveno, Limonov nije pisac po struci, tek će se kasnije u životu upoznati sa svojim talentom za pisanje i razvijati ga. Eduard Limonov prvenstveno je sin oficira tajne sovjetske policije koji će jedan deo svog života provesti u emigraciji. Prvo je «radio» kao lopov, no, po dolasku u Evropu odustaje od nelegalnih radnji. Njegov roman Ja, Edičika čini jednu emotivnu, potresnu i posve istorijski i činjenično podkovanu i ljubavnu priču. Ukoliko volite klasike moderne književnosti, ovo je pun pogodak za vas.
⟨…⟩
«Journal.rs», 6. avgusta 2023 godine
Srđan Gavrilović
«Ja, Edička», Eduard Limonov
Prije nego će Eduard Limonov uz pratnju Radovana Karadžića s Trebevića pucati na Sarajevo, bio je emigrant kao i većina njegovih kolega pisaca iz Sovjetskog saveza. Nemogućnost objavljivanja svoje eksplicitne poezije natjerala ga je da emigrira u Ameriku, potraži izdavačku ali i ličnu slobodu. Tamo im je bio potreban koliko i iskorišten kondom, kako piše u svom prvom i vjerovatno najboljem djelu — «Ja, Edička». Za razliku od veličina poput Solženjicina i Brodskog, Limonov nije imao instant publiku, tačnije, nije imao ništa osim socijalne pomoći i sobice u hotelu Winslow. Bio je poprilično anoniman među krugovima starijih doseljenika dok je u Moskvi kroz samizdat osjetio kakav-takav uspjeh. Pokušaj da se iz pozicije žohara opiše kulturološki šok treće ruske emigracije, književnih disidenata i aktivista, Limonovu je donekle uspio ali je za sobom ostavio brazdu kontroverze.
Limonov se u romanu često vraća na Harkov, grad svoje rane i delikventne mladosti. Nostalgija je jedan od glavnih motiva kojim Limonov balansira dezintegraciju američkog sna i snažan tanatos nakon što protagonistu Edičku ostavlja žena Elena, nosivi stub njegovog svijeta. Taj će događaj odrediti skoro cijeli tok, pa i narativni ton romana. U Edičku se nastanuje zloća, mržnja prema svima onima koji su oteli njegovu ženu; bogatim vlasnicima art studija, biznismenima — kapitalistima generalno. Razočaran ženama, Edička se upušta u homoseksualne avanture, ne bi li dohvatio uže i ispeo se iz mraka kojim je okružen. On želi biti voljen i obožavan, odbacujući dosadašnju ulogu ljubavnog sluge. Seks i perverzija su intenzivan lajtmotiv, opsjedajuća misao koja Edičku uzbuđuje i frustrira, posebno jer je vezana za period života s Elenom i nakon nje. Gaslighting i toksičnost odnosa prema ženama koje Edička upoznaje također su problematičan glas jer uzrokuju emocionalna previranja i izolaciju teksta. U cijeloj priči, ženski (pa i muški) likovi doživljavaju nemilosrdnu kampanju psihološke manipulacije od strane Edičke, pri čemu se njihove emocije i iskustva poništavaju ili odbacuju. Edička na svijet gleda s tri metra visine, on je neshvaćeni ruski kauboj u izopćenom i satrulom društvu.
Edičkin New York nalik je onome iz Scorceseovog «Taxi Drivera» (1976), poludjeli kolos u ruševinama, s avenijama zagrcanim prostitutkama, pornografijom i drogom, dok je danju tek mjesto njegovih vrludanja u potrazi za sunčanjem u Central Parku. Romanu nedostaje više gradskog duha od onog sabijenog u poglavlje «Moj prijatelj New York». Upravo je površan prikaz New Yorka jedan od primarnih nedostataka romana. Uprkos dinamičnoj i raznolikoj prirodi grada, autor ne uspijeva u potpunosti da uhvati njegovu suštinu. Postavka se čini kao obična pozadina, a ne kao sastavni dio priče, ostavljajući čitatelje željne užurbanih gradskih ulica, jedinstvenih četvrti pod blještavim neonom i kulturne tapiserije.
«Ja, Edička» vulgarno je i sirovo djelo o nemogućnosti integracije i gubitku identiteta. Ono je i odličan primjer književnog narcisizma, samodopadnosti koja je tek donekle opravdana u romanu. Povremeni ksenofobni i seksistički tonovi, tačnije ispadi u naraciji, čitatelja udaljavaju od zavodljivog stila i bljeskova empatije prema drugim emigrantima s kojima Edička pohađa školu engleskog jezika, pere suđe po restoranima i služi doručak upper-class gostima hotela. Čitajući «Edičku» postavlja se pitanje koliko čovjek smije biti uništen da mu se oproste svi upitni stavovi i književno djelo destigmatizira.
U filmu Adama Curtisa «Can’t Get You Out Of My Head» (2021), Limonov se pojavljuje kao simbol složenosti radikalizma i težnje za ličnim značajem u širem kontekstu političkih i filozofskih previranja. On predstavlja mješavinu ideologija krajnje ljevice i krajnje desnice, upravo kako Edička kroz monologe čitatelju postavlja pitanja o granicama i opasnostima praćenja ekstremnih ideja u potrazi za promjenom.
Limonovljev debitantski roman također je testament talenta koji je mogao biti sljedeći veliki emigrantski pisac. To mjesto su davno ispunili Sergej Dovlatov, spomenuti Solženjicin i Brodski, te Nabokov. Eduard Limonov je kroz književni rad i život ostao zapamćen kao opscenista i osnivač nacional-boljševičke stranke; čovjek koji je drugovao s ratnim zločincima tokom balkanskih ratova i na sunčan dan 1992. ispalio rafal na opkoljeno Sarajevo.
«Strane», 8. avgusta 2023
